Izgubio/la sam kontrolu. Što sada?!

Izgubio/la sam kontrolu. Što sada?!

Djeca propituju naše granice svakodnevno i to vrlo često. To je njihov posao. Ponekad ne reagiramo baš najbolje, onako kako želimo ili kako znamo da bi bilo dobro reagirati.

Sigurno vam se dogodilo da se niste uspjeli kontrolirati kada je ponašanje djeteta bilo zahtjevno (ili samo vi tada niste imali kapaciteta). Vikali ste, udarili dijete ili kaznili slanjem u kut, razmišljanjem na stolicu, uzimanjem nekog random dragog predmeta ili igračke, zabranom nečeg desetog, ignorirali ste dijete, bili hladni…(?) Svjesni ste da ste mogli drugačije?

Što sada? Kako reagirati nakon situacije u kojoj smo izgubili kontrolu?

1. Samo prijeći preko toga – jer djeca ionako brzo zaborave i uvijek će nas voljeti, bar nam oni daju bezuvjetnu ljubav ?

2. Moliti za oprost – „Hoćeš mi oprostiti?“ „Molim te oprosti mi što sam vikala/udarila te, ALI kad si…“?

Nije teško upasti u jedno od toga. Međutim, djeca ne zaboravljaju. Možda “zaborave” ali svaka se situacija urezuje u njihov mozak i gradi njihovu osobnost bez obzira što nam se čini da zaborave u potpunosti. Svaka naša reakcija oblikuje našu djecu na bolje ili gore kaže Daniel Siegel, tako da je bolje da se ne pravimo kako se ništa nije dogodilo.

Moliti za oprost i pritom opravdati svoje postupke ponašanjem djeteta također ne dovodi do pozitivnih razvojnih ishoda kao ni do toga da nam je ubuduće odnos s djetetom kvalitetniji i prožetiji suradnjom. Važno je da traženje oprosta ne prijeđe u rješavanje vlastite krivnje već da i dalje odgovornost ostane naša te da to bude situacija iz koje ćemo mi i naša djeca nešto puno naučiti.

Pokazivanjem vlastite ranjivosti šaljemo djetetu poruku da i mi možemo pogriješiti kao i svi drugi te da je to u redu. Na taj se način povezujemo s djetetom. Ukoliko nikada ne priznamo da smo pogriješili te nastojimo biti uvijek u pravu, djeca će se posljedično jako opirati u odnosu s nama ili će se pak povlačiti.

Kako postupiti nakon što izgubimo kontrolu?

1. Pokušajte stati ukoliko ste svjesni da ste izgubili kontrolu.

Kada primijetite da su vam emocije jako snažne i da reagirate u afektu, pokušajte stati jer u tom stanju ne možete nečemu poučiti dijete već samo potaknuti reakciju iz njegova primitivnog dijela mozga, a kada funkcionira u tom dijelu mozga ono ne može donijeti racionalnu odluku.

2. Ispričajte se djetetu.

Recite: „Oprosti. Izgubio/la sam kontrolu. Nisam smjela vikati.“

Ovdje je važno da odgovornost za naše ponašanje i našu ljutnju i dalje ostane na nama. Možemo djetetu pokazati ljutnju, a da ostane i dalje „naša“. Nije problem pokazati emocije, problem je iskaliti te emocije na djetetu.

3. Recite kako ćete pokušati drugi put reagirati ili kako ste mogli bolje reagirati.

„Drugi ću put pokušati stati, smiriti se i onda razgovarati s tobom“ ili “Drugi ću ti put reći što želim i kako se osjećam umjesto da…“.

Ovime dijete uči da je potpuno u redu u životu pogriješiti, ali da je važno što ćemo s tom pogreškom, odnosno jesmo li naučili nešto iz toga. Osim što dijete uči kako se napreduje iz pogrešaka, ovime obećamo sami sebi i djetetu da ćemo drugi put reagirati bolje, povezujemo se s djetetom i postajemo njegov partner.

4. Samorefleksija

Kada smo se ispričali djetetu i rekli kako ćemo drugi puta pokušati reagirati ili kako smo mogli reagirati, vrijeme je za refleksiju sa samim sobom:

  • Zapitaj se: Što se događa sa mnom? Koji je dublji razlog toga što sam sada izgubila kontrolu? Postoji li nešto drugo zbog čega sam nezadovoljna, nervozna, ljuta? Brine li me nešto? Jesam li propterećena? Kako se mogu pobrinuti za sebe?
  • Pokušaj vidjeti situaciju na drugi način: Što se zapravo dogodilo? Je li dijete gladno, umorno, žedno? Koja je potreba bila ispod njegova ponašanja? Htjelo je biti „viđeno“? Htjelo je pažnju? Htjelo je samo odlučivati (ja sam važan, ja imam kontrolu nad svojim životom)?

Usudi se pokazati ranjivost.

Ovi će vam koraci pomoći da postanete svjesniji roditelj koji sve manje reagira nesvjesno u afektu i koji gradi poštujući odnos s djetetom. Vidjeti ćete koliko će se vaš odnos s djetetom poboljšati i koliko ćete dobro utjecati na njegov razvoj.

Tanja Hrvatin Šimičić
Autor : Tanja Hrvatin Šimičić

Tanja Hrvatin Šimičić je certificirani edukator za roditelje, osobni trener i magistar ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Pruža savjetovanja i edukativne materijale za roditeljstvo i osobni razvoj. Obratite joj se s punim povjerenjem.

Pin It on Pinterest