Kako ekrani dovode do nepoželjnih ponašanja i poteškoća u razvoju?

Kako ekrani dovode do nepoželjnih ponašanja i poteškoća u razvoju?

Ekrani danas igraju veliku ulogu u našem životu i gotovo su neophodni za većinu poslova, no djeca ih koriste za zabavu od najranijih dana. Roditelji vrlo često naglašavaju koliko su njihova djeca naučila gledajući različit sadržaj na ekranima, od jezika, brojeva, slova do boja. Neki čak misle da nema veze ako gledaju dok su još bebe jer će i ako ne gledaju, nadoknaditi poslije. Što su zapravo djeca učila ili nisu učila tek ćete vidjeti dalje u tekstu.

Stručnjaci se čvrsto slažu oko toga da ne postoji niti jedan benefit ekrana u ranoj dobi (do 3. godine). Neki govore kako djeca ne bi uopće smjela gledati ekrane do 3., a neki do 2. godine.

Činjenica je da će dijete preko ekrana naučiti sve gore navedeno, no gledajući ekrane dijete se ne socijalizira, ne uči iskustveno i time se ne potiče cjeloviti razvoj mozga. Cjeloviti razvoj mozga se razvija primarno u socijalnoj interakciji i pokretu jer dijete tada uči i boje, i slova, i jezik i brojeve plus socijalne vještine koje su prijeko potrebne u životu. I to sve iskustveno, čime se postiže kvalitetniji razvoj mozga i bolji temelji za život.

Pretjerano boravljenje pred ekranima dovodi do asocijalnih ponašanja koja su vrlo prisutna i koje roditelji često uopće ne primjećuju.

U najranijoj dobi važan je i razvoj očiju koji nije adekvatno podržan dok dijete gleda ekrane. Malo dijete treba razvijati trodimenzionalan vid, a ono gleda dvodimenzionalnu sliku. Osim toga, svjetlost ekrana remeti svjetlosnu osjetljivost oka. Sve su to aspekti razvoja za koje je krucijalno da ih podržimo u najranijoj dobi.

U dvodimenzionalnom svijetu nema razvoja akomodacije oka, nema stimulacije stopala, nema razvoja fine motorike, grube motorike niti govora jer ti se dijelovi mozga ne razvijaju sjedeći. Pretjerana upotreba ekrana povezana je i s govornim poteškoćama koje su vrlo česte danas.

Dijete najbolje uči iskustveno, uz kretanje, kada nešto radi cijelim tijelom, kada „iskusi“, a ekrani smanjuju kretanje. Posljedično tome dolazi do slabije razvijenosti mozga koji se do dobi od 12 godina razvije oko 90 %. O iskustvima djeteta ovisi kako i koliko će se njegov mozak razviti. To je razlog zašto danas djeca slabije pamte, imaju lošiju motoriku, manje su socijalna…

Kada se djeca kreću, njihov mozak funkcionira na višim razinama, što nije slučaj dok gledaju ekrane. Razvija se fina i motorika koju je kasnije teško nadoknaditi. Kretanjem mozak dobiva više kisika i glukoze što mu pomaže da bolje uči.

Ekrani vrlo brzo izazivaju ovisnost, a posebno igranje igrica jer se njima stimuliraju isti neurotransmiteri koji se stimuliraju i prilikom uzimanja heroina. Teško je onda funkcionirati u stvarnom svijetu i školi kada si naviknut na veliku količinu dopamina i serotonina. Korištenjem ekrana izlučuje se velika količina dopamina jer mozak ne mora čekati dugo da nešto postigne (sve je gotovo jednim klikom) i jer ekrani pružaju konstantnu i instant stimulaciju. Pasivno gledanje ekrana dovodi do pretjerane stimulacije serotonina, hormona sreće i ugode, i ta pretjerana stimulacija dovodi do toga da je onda teško u realnom životu pronaći nešto toliko zadovoljavajuće. Sve to dovodi do toga da nam se djeca teško snalaze u realnom svijetu, teško se fokusiraju i brzo odustaju.

Sada nam je sigurno jasnije kako se određene poteškoće u razvoju ne mogu pripisati samo genetskim faktorima već i okolinskim utjecajima.

Još jedna važna stavka je – zna li moje dijete protumačiti ono što gleda? Spomenut ću crtani film Maša i medo kojeg gleda mnogo djece rane dobi. Djeca ne razumiju šale koje Maša i Medo zbijaju. Oni ne razumiju preneseno značenje ili da se nešto ne bi smjelo napraviti jer to je samo šala. Dijete ne može sebi objasniti kada na reklami vidi neki zločin poput ubojstva (zato je važno da TV nije upaljen bez nadzora).

Roditelji ne bi smjeli dopustiti maloj djeci da sama skrolaju Youtube-om i odabiru sadržaj.

Neki od sadržaja kojeg mogu preporučiti za dob do otprilike 4. godine su Tigrić Danijel i Callieou – Oblutak. To su crtani filmovi koji su dopušteni u našoj obitelji i gledaju se na televiziji preko Youtubea-a.

Ekrani nisu štetni sami po sebi ukoliko se koriste adekvatno. Dakle, važno je da prije 2. godine djeca ne gledaju ekrane te da se kasnije zna točno koliko gledaju. Za dijete od 3 godine, pola sata dnevno je dovoljno. Mi roditelji moramo biti primjer svjesnog korištenja ekrana te maknuti uređaje kada smo u kontaktu s djecom kako bismo im se mogli potpuno posvetiti. Ukoliko “bježimo” na mobitel dok se igramo s njima, djeca dobivaju poruku da nisu važna i vrijedna. Potrebno je odvojiti vrijeme za ekrane od vremena s djecom. Ili s djetetom pogledati crtić 😉

U našoj obitelji postoji pravilo da dijete ne gleda ekrane prije 12 sati i to je upravo zbog onoga što sam pisala ranije – ne želimo da dan započne s pretjeranom dozom dopamina i serotonina jer će onda sve dalje u danu biti teško za nju. Ništa ju neće zadovoljiti do te razine.  Naravno, napravimo iznimku ali vrlo rijetko. Također, ne gleda ekrane svaki dan. Kada od početka uvedeš pravila onda je lakše. Djetetu je to nešto normalno, ali i nama roditeljima. Jer i mi se naučimo brzo na to zadovoljstvo i mir dok gledaju. Slažeš li se?😉

Imaš li ideje već kako ćeš organizirati vrijeme provedeno pred ekranima u svom domu?

Tanja Hrvatin Šimičić
Autor : Tanja Hrvatin Šimičić

Tanja Hrvatin Šimičić je certificirani edukator za roditelje, osobni trener i magistar ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Pruža savjetovanja i edukativne materijale za roditeljstvo i osobni razvoj. Obratite joj se s punim povjerenjem.

Pin It on Pinterest